Sinoc sam, sa svojom mackom Ljovisnom, i uz par piva, nemojte pomisliti da sam bio pjan, a ni pripit, obisao svijet, tako sto sam posjetio sve sajtove, koji postoje na ovaj internet. Na jednom od njih ugledao sam, na sopstvenu zgranutost, a takodje i Ljovisninu obamrlost, intervju mog dugogodisnjeg saborca za ljudska prava Martina Lutera Kinga, i rado ga procitao. Eh, odlican intervju. Jos nesto cu morati da izdvojim a sto me je posebno zainteresovalo, pricu o padobranstvu i jahanju kao bransama poljoprivrede, sto je isto tako bilo jednako dobro i strasno. Ipak moj gnijev, i gnoj iz ustajale pete izazvao je intervju pseudonovinara Novice, sa covjekom koga duboko cijenim i uvazavam i sa kojim sam par godina dijelio plantaze narova, to jest sipkova, a i jos ponesto, kolegom Milanom Pesicem, o nemilim desavanjima u njegovom zivotu. To me je toliko isprovociralo da moram reagovati na ovaj nacin.
"Ne trebuje carstvo neljudima, nako da se pred svijetom ruze", rece jednom davno Petrus Njegovic II i ode u legendu, to jest legendu o Zorou. Sjetih se ovoga velikana, jer prepoznadoh neke spodobe u ovim rijecima. Urednici naseg omiljenog Radija, i ljudi koji ga vode, inace prvorazredni marsali u penziji, i intelektualci u pripremi, ucinili su ovome covjeku nekoliko stvari zbog kojih su ga na kraju i morali, doslovno isutirati (drugog izraza nema, ili ga ja ne znam) iz emisije, koju je, evo vise od dvije godine, uspjesno uredjivao, vodio i predvodio ka svim njenim najslavnijim trenucima, kojih nije bilo, ali i svim njenim velicanstvenim neuspjesima, koje jos nismo uspjeli da prebrojimo.
Prvo su mu pucali na kuma Svetozara, kad je ovaj trebalo da donese burme, na Milanovom prvom od mnogih vjencanja. To je toliko istraumiralo mladu, da je ona svojim privatnim avionom pobjegla za Svajcarsku odakle se nikad normalna nije vratila. Jeste dva puta, ali je tada mislila da je pas u zacetku.
Zatim su mu i nasrnuli na imanje. Sa dvije dimne bombe potpuno su onesposobili Milanove kokoske, koje se od tog soka nikad nisu oporavile, pa od tada do danas mi nijesmo jeli domacih jaja.
Ni to nije bilo sve, vec su mu u potpunosti unistili svu nepokretnu imovinu koju je posjedovao. Bilo je to onoga 11.septembra 2001.godine, kad su brutalno napali Ameriku, samo da bi prikrili jos strasniji zlocin koji se odvijao u Crnoj Gori. Nekoliko ambara, punih vrhunskog piva, berba iz 1967.godine, totalno su unisteni, a pivo popijeno, cime je nanijeta visemilionska, i nikad nadoknadjena materijalna steta, mom kolegi. O njegovim dusevnim bolovima ovom prilikom necu govoriti, da koga ne bih opsovao.
Za sve to vrijeme ja sam se kupao na Havajima, na placenom odmoru i poklonjenom, od strane tih istih ljudi koji su cinili sva ova zlodjela, zajedno sa svojom tadasnjom zenom Kristinom Agilerom Klum, i njenim sinom Bredom. No, tu idilicnu porodicnu sliku, potpuno je promijenilo pismo koje mi je stiglo od samih sudionika, ali i zrtava gore pomenutih dogadjaja, Milanovih kokosaka, koje prilazem u ovom obracanju, kao dokaz broj 316/56.
"Gospodine Zivkovicu Slavene,u jednoj praiskonskoj nevolji i nesreci,primorane vecom silom no smo mi same,(a priznacete mi i nijesmo neka sila,jer smo ipak kokoske,mada starije i ugledne gospodje kokoske),morale smo se obratiti vama,kao jednom svetioniku poslednjem,jednom svjetlu na kraju tunela poslednjeg,jednom nebu gledano sa dna bunara,poslednjeg.
Jutros oko 4 sata u kokosinjac su uletjele dvije manje rucne granate jedna koja puca a druga koja pusta gas.Mnoge od nas su oslijepljene pale na pod i pocele da cice.Gazda a i veliki nas prijatelj,takodje veliki domobran i drug Milan je uletio poslije nepunih 4 minuta i dvjesta i zatekao nas u opstem havariju.Htjeo je on uzeti zavoje da nas previje da ga ne prestize duga ruka sa sijalicom u njojzi(mislimo u ruci).Neindentifikovani stranac sa sijelicom inace nasilnik i prostak,klepio je po glavi naseg slobodno mogu reci sefa Milana.On pade na pod a razbojnik se dade u bijeg.
Poslije toga nas gazda se gotovo i nije oporavio,prestao je da jede i trovao se nekim pesticidima iz ormana ili ormara.Mi smo mu kupile dormeo jastuk i to mu je mozda i najmanje pomoglo.Da nije na vrijeme nasao tu zenu njegovog zivota,koja ga je izvukla iz svijeta narkomanije,tesko da bi mi sad i pisale ovo vama,jer nas je poceo slati na kurseve ovog crnogorsko-hrvatskog jezika tek posto se oporavio.
Iskreno vase Zdunka i Lepurd."
Takve zlocine nijesam dugo mogao nositi na savjesti, a ni u svojoj svijesti, te padoh u nesvjest, iz koje se povratih poslije dva radna dana i vikenda, bez tezih posljedica po zdravlje mojih komsija, proslavljenih lovokradice, koji su me njegovali za vrijeme moje bolesti, a njihove posasti.
Odmah sam se vratio u rodnu mi Jugoslaviju, gdje su me obavijestili da ona vise ne postoji. Cim sam stigao, potego sam svoj mobilni telefon, u pokusaju da rijesim sve novonastale probleme. Neuspjesno! Moj kolega Milan ih je rijesio, heh, kao od sale, prihvativsi da se obaveze na dozivotno cutanje o svemu gore navedenom, uz garant zlocinitelja da ce mu pribaviti ogromna novcana sredstva za prijeko potrebnu operaciju jedne zene iz Afrike, koju Milan nije poznavao, ali je htio da joj pomogne. Bolovala je od bolesti zvane Pelicula alamandre. No kako je ta zena nedavno umrla, poslije sudara dva aviona, od srcanog udara na zemlji (koji je dozivjela zena), koji sa aeroplanima nije imao nikakve veze, Milan je mogao da prica koliko hoce o svemu sto se ranije desavalo. Da bi to preduprijedili, urednistvo je donijelo odluku da ga udalji iz emisije, a i nasih zivota, ponudivsi mu iglo i lijepu platu kao ambasadoru Crne Gore na Antarktiku. Sve to on je naravno odbio, jer se zime gnusa jos od malena, i prvog snijega kojem je prisustvovao. Uslijedio je otkaz, i otkazni rok u trajanju jedne emisije, posljednje za sad, koju je uradio ( http://www.sendspace.com/file/imtorj ).
Poslije prave istine, koja je konacno ugledala svjetlost dana, ali i nasih rana, moram da kazem sljedece: Podrzavam sve dalje akcije koje ce u svojoj borbi preduzeti moj saputnik kroz nasu emisiju Milan, sa ciljem da se izbori za svoju vise nego zasluzenu, dravnu penziju ( www.omogucimomladomgenijudrzavnupenziju.me , opcija 1)DA ), ali i za povratak na staze starih neuspjeha, u emisiju "U 6 i 20 sa Slavenom". Zelim da ga ovom prilikom pozdravim, i pozovem da dodje u moje selo Batun, da zajedno pecemo rakiju i ove godine. Hvala mu za sve sto je uradio, a za ono sto nije, i neka nije. Amin
Slaven Zivkovic
P.S. Emisiju necu prekidati, jer moram i ja od necega privredjivati!
Нема коментара:
Постави коментар