Pod tim pojmom, egzistencijalizam nastaje u prvoj polovini 20. vijeka sa djelom Sartrea. Međutim u egzistencijaliste se ubraja i Sören Kierkegaard, danski pisac i filozof koji je u svojim djelima, početkom 19. vijeka kao prvi u toj formi tematizirao ljudsko postojanje.
U filozofiji Sartrea je pojam egzistenicije, vezan za njegove ateističke preduslove i za fenomenologiju Husserla. Pod tim uvjetima egzistencija se shvata kao "traženje smisla i življenje slobode", ali i doživljaj apsurdnog, jer čovjek prvo egzistira pa tek naknadno daje smisao. "Egzistencija prethodi esenciji" (Bitak i vrijeme).
Među egzistencijaliste se također ubraja i njemački filozof Karl Jaspers, koji ipak svoju filozofiju izgrađuje na dimenzijama međuljudskog odnosa i ljubavi.
Otuđenje ili alijenacija (lat. alienatio, nem. entfremdung) je ključni pojam u filozofiji Hegela,Fojerbaha, Marksa, i kasnijih filozofa idealističke i marksističke tradicije. Ono označava stanječoveka u kojem njegova dela, proizvodi ili ideje postaju suprotstavljena moć koja ga potčinjava, njemu strana i nezavisna od njegove delatnosti i egzistencije.[1]
U najširem smislu, otuđenje je nešto odvojeno od ili strano nečem drugom.[2] U filozofiji se govori o otuđenju čoveka od njegove sopstvene prirode i od društva. Takođe, misao može biti otuđena od stvarnosti ukoliko je neadekvatno odražava, a radnik otuđen od rezultata svog rada ukoliko oni postaju roba.[2]
(preuzeto sa Vikipedije)
(preuzeto sa Vikipedije)
O ovim temama u emisiji govori gospodicna Sanja Janketic
